„Na Hrvata zemlju prokletstvo je palo.
Ima preveć naprednjaka, a napretka malo!“
Tin Ujević – Prokletstvo (epigram)
A ja bih dodala nešto slično, a pomalo smisleno : Na Splitsku rivu prokletstvo smjera, 100 ljudi – 100 čudi, ima dosta dišperana, al' nigdi kontre prave, jer vrag je doša u grad, a tko će đavlu sada na kraj stati?!
Ima međutim i svjetla na kraju tunela - pročitah nedavno sljedeće na vlastiti zadovoljstvo :
TBF-ovci Splićane počastili pistaccio sladoledom
... Naime, točno u podne (najavio je navedeni izvor) pred prodavaonicom Dallas Records na Narodnom trgu u Splitu predstavili novi album, počastili sve zainteresirane besplatnim pistaccio sladoledom iz TBFove radionice, te potpisivali album svojim fanovima.
Novi album sam naravno već prije imala „u đepu“, više puta preslušan, a kao gorljivi fan, jedva dočekah isti. Najmanje sam pet puta pitala za njega po prodavaonicama u nestrpljivom isčekivanju, čak i u Splitu, po povrtaku s Brača. Hvala Splitu na TBF-u, ako nisu vrag onda su anđeli.
"Cili svoj život crpimo snagu sa izvora kojen je Toma otvorija špinu da za nas zauvik toči", kazao je jednom prilikom Dragan Lukić iz TBF-a (članovi grupe ističu da je njihovo ime skraćenica od Toma Bebić Fan) u ime grupe splitskih umjetnika.
Žalosno je međutim ipak kako negdje u isto vrijme radnici Dalmacijavina ponukani Kerumovom idejom podižu kip Isusa na zgradi uprave (po uzoru na gradonačelnikov prijedlog) , primorani blokirati splitsku trajektnu luku, ne bi li izborili plaće, koje mjesecima nisu dobili. Ovdje niti južnjačka utjeha ne pomaže, bojim se, ode nam i Prošek i Kaštelet u nepovrat. I ima tu neka tajna veza između vraga, anđela i Dalmacijavina – zato bolje slušajte - anđele.
Čudno neko stanje stvari u Splitu, s jedne strane famozno organiziran posjet poznate Barcelone na Poljudu, onako kako to samo Splićani znaju na svojoj Rivi - a na istoj još malo pa evo i Franje?! Ali nećemo ostati samo na negativnom, o tome neka TBF kaže svoje – srećom ima mladenaca, koji još uvijek žele makar na trenutak ukrasiti Rivu. Ja dakako ST toplo preporučam.
Kulture nikada pre malo u ST-u, pa ne treba začuditi kako je prvi muzej u Hrvata, a i na putu od Ljubljane do Atene, 1850. upravo osnovan u Splitu, i to onaj arheološki. Etnografski u Severovoj, vis-á-vis Peristila treba svakako posjetiti, krasan postav i krasan prostor, onaj prašnjavi Zagrebački može se samo posramiti. Priča o nematerijalnoj baštini je zanimljiva iako dvojbena. Nisam sigurna kako smo po prikazanom jedinstveni na svijetu – mi Hrvati imamo kao mali narod značajnu baštinu, tu dvojbe nema, više dvojim zapravo u UNESCO.
Primjetih kako nikad valjda više turista u Splita do ove godine – ST nudi puno, ma zapravo sve više – primjetili su to i neki domaći emigranti odlučivši se češće posjetiti svoj grad – jer doista nima Splita do Splita! Gostoljubljivost domaćina me niti ovaj puta nije iznevjerila – nakon šta me lijepo preko kamere uoćio i pustio u prekrasan vrt Arheološkog u Zrinsko - Frankopanskoj, fini momak ukrašen popularnim, glagoljicom ispisanim tetovažama me upita : „Jeste li domaća?“. Odgovorih rječito : „Neznam, nisam iz Splita, a valjda sam domaća, bar se ovdje osjećam tako!“. Odmjeri me dobro – zaključi kako sam domaća i prozbori : „Ima dosta turista u ovo doba godine, uđite, a ako imate pitanja, slobodno pitajte!“. Zahvalih se lipo trijumfirajući - znala sam, vole domaće ljude – stoga nešto prigodno:
Ajme, moja Mandina, ča ti je ovi turizam,
Njim se bavi danas cili svit.
Pita tako jedan, ka da pojma nima,
Bi li mu tila pokazat Split.
Ajme, moja Mandina, pristala sam odma'.
Mislim, furešt mora da je on,
Smišan mi se čini, čudan govor ima,
I bit će valjda da zna bonton.
Pita kad je umra Dioklecijan,
Jer pošli u podrum tad smo mi,
Tu u škurom još se snašla nisam ja,
Sta me cilu jubiti.
Ajme, Mandina, ča sam bisna bila.
Nije furešt, ubija ga grom.
Reče mi po spli'sku : - To je, šinjorina,
Najlipši poljubac u životu mom.
...a ka da mi je slabo bilo !
Njim se bavi danas cili svit.
Pita tako jedan, ka da pojma nima,
Bi li mu tila pokazat Split.
Ajme, moja Mandina, pristala sam odma'.
Mislim, furešt mora da je on,
Smišan mi se čini, čudan govor ima,
I bit će valjda da zna bonton.
Pita kad je umra Dioklecijan,
Jer pošli u podrum tad smo mi,
Tu u škurom još se snašla nisam ja,
Sta me cilu jubiti.
Ajme, Mandina, ča sam bisna bila.
Nije furešt, ubija ga grom.
Reče mi po spli'sku : - To je, šinjorina,
Najlipši poljubac u životu mom.
...a ka da mi je slabo bilo !
Pa Splićani fala van lipa, kad me često priupitate prilikom posjeta Vašem gradu jesam li Splićanka i šta me vodi u njihov grad, pa kratko odgovorim: „Ja volim Split!“. Virujte vi meni, nisam ljepše osmjehe vidjela kao u danim trenucima moje skrušene, ali iskrene obznane ljubavi! „Imate prekrasan muzej i prekrasan postav, hvala puno!“ – kustosica Etnografskog vjerojatno me neće tako brzo zaboraviti.
Htjela bih za kraj međutim nešto reći - upućeno onima koji misle da nešto znaju o „našoj“ baštinu - i to legendarnim riječima ST legende, ovaj drugi zapis uzimam vrlo osobno.
Ako želite da vas ljudi zamrze, napravite nešto vrijedno.
Lav obično živi sam. Šakali se integriraju.
(Aforizmi, Toma Bebić)
TEREZA KESOVIJA I MIRO UNGAR: SPLIT JE SVIT(1967)
http://www.fotoklubsplit.hr/
http://www.mdc.hr/split-arheoloski/hr/index.html
http://www.dalmacijanews.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen