Iz fotoalbuma

Vela Luka - otok Korčula

Ovo šta sam danas isčezlo je u nekom prošlom trenutku, a nedavno sam uspjela to isto ponovno pronaći –  razmišljam u vlaku, opet na nekom od svojih putovanja. Semantika  riječi "putovanje" jest zanimljiva. Osobno ne postojim kako bih slijedila neku filozofiju ili religiju, ali se mogu približiti filozofiji Taoizma, kako svi mi imamo neki Tao – dakle Put, koji trebamo slijediti. Svi smo zapravo putnici na nekom putu. Tražimo pravi put, samo šta, ako ga naposlijetku ipak ne nađemo? Jeste li i Vi kao djeca gonili zmajeve, koje okrutni vjetar ponekad nije htio podići, ma koliko se trudili? Ponekad se osjećam poput gonjenog zmaja, a u zraku je uvijek najljepše. Meni je voće iz tuđeg vrta uvijek bilo je nekako slađe, ako ste dijete sa sela, znate kako je. To nije bila krađa, bilo je jednostavno ljepše, a nikome nije nedostajalo. Krađa je najgori grijeh čovjeka, jer uzimate nešto šta nije vaše, ali u djetinstvu čovjek zapravo nikada ne krade. Je li možda laž mnogo gora – lagati se može i ako ništa ne izgovorite – laganje je mnogo gore -  laž je uvijek nešto neiskreno. Zaključih, kako poteškoća ne leži u pronalaženju pravog puta, već je teže ostati dosljedan istom, a još teže ostati sasvim iskren.

Fažana - Istra

Rt Kamenjak - Istra



Rovinj - Istra



poviše Vele Luke - otok Korčula

Veli Lošinj - otok Veli Lošinj



Omiš - korito rijeke Cetine



„Staro sime u samoći“

http://www.hostelindigo.com/eng/
http://www.slobodnadalmacija.hr/Nedjeljna/tabid/95/articleType/ArticleView/articleId/119943/Default.aspx
http://www.turizaminfo.hr/2011/02/osnovan-prvi-hrvatski-klub-putnika

I opet se obračam tebi dragi čitatelju i opet odmah za početak kviz-pitanje : koji grad u Hrvatskoj ima najveći broj stuba, bunara, crkvu, utvrda i kulturno-glazbenih festivala, a tako je nezamjetan, gotovo neprimjetan, smješten tako skromno na dalmatinsoj obali? Sjedim na rano-jutarnjem suncu, okovana bijelinom stoljetnog, isklesanog kamena. Malo dalje spremaju se još uvijek ostaci netom obavljenog domjenka u čast norveške kraljevske obitelji, nezapamćen događaj za ovako malu sredinu - a svi su bili tamo, nastava je skraćena, trgovine pozatvarale. Sjedim tako podno spomenika velikanu arhitekture u Hrvata, Jurju Dalmatincu. Isti me uvijek ponovno zaintrigira istom mišlju, je li to uistinu tolika ljubav, koja čovjeka nagna da upravo glave žene i kćeri ovjekovječi na zidinama katedrale Sv. Jakova. Jelena lijepa, kako je još i danas zovu - ne vjerujem kako je glava vlastite kćeri poslužila iz čistog manjka motiva.

No pustimo sada takva razmišljanja, znate li o kojem je gradu riječ? Poznata narančasta kapa duplog ili jednostrukog veza, Arsen Dedić, jedini pravi hrvatski kantautor, Vice Vukov, Mišo Kovač, Ljubo Lučev pjevač ili Dražen Petrović, pa klape Maslina, More, Brodarica, da ne nabrajam - je li sada lakše? Ma sigurno ste čuli za poznate Večeri dalmatinske šansone, zatim hvale vrijedne Klapske večeri, ljetnu pozornicu Festivala Adria, Sajam u srednjevjekovnom gradu, Međunarodni dječji festival - niste? Šta ste radili prijatelji čitavo djetinstvo, a da ne pamtite poznate televizijske prijenose ove doista lijepe tradicije za djecu i još poznatije arkade kneževa dvora? Međutim ovo sigurno prepoznajete:

... Rasulo se svud po svitu
to Šibensko staro sime
Da se negdi u samoći
spomene i tvoje ime
Pala si ka zlatna kiša,
natopila zemlju suvu
Da nam opet rodi o
jubavi i o kruvu...

ili   ... Da te mogu pismom zvati
ja bi piva, ne bi staja
da se stara ljubav vrati
ne bi pismi bilo kraja ...

i naravno:   Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja
Zvonila su za živote i za zadnja putovanja
Kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada
Zvonila su od davnina, stara zvona moga grada.

Sada sigurno znate o kojem je gradu riječ. Moderna lingvistika opisala bi ovaj grad također modernim, možda prije trendovskim pridjevom – uistinu multikulturalni grad, ovaj mali, ali pravi dalmatinski. Obilazim usput lokalne trgovine i gostionice u potrazi za nekim lokalnim „specijalitetom“ – „Radite li sutra, u nedjelju?“ upitah – „A ne, sutra ne radimo!“. Kakvo suludo pitanje pomislih poslije, pa nedjeljom se kod nas ide u crkvu, nedjeljom smo s našom dicom ! I po tome sam izgleda iznimka, nedjeljne ručkove mrzim od djetinstva i konačno svatih, kako u mom slučaju tu nema zapravo popravka i ne treba ga tražiti.

Ponukana prethodnim razmišljanjem penjem se stubama ka Ulici Jurja Dalmatinca u potrazi za stanom poznatog nam kipara-umjetnika. Nailazim na zanimljivu radionicu i odmah sam znala gdje sam. „Jeste li Vi gospodin Guberina?“ – „Jesam, ali ne onaj akademski kipar, kojeg Vi tražite, već njegov brat!“ – „A jeste li Vi Šibenčanka?“ (slijedi pitanje, a nakon kratkog upoznavanja i sljedeća opaska) – „Znate, mi Dalmatinci i vi Ličani, mi smo zapravo isto!“.

Riječi su to, koje nikada neću zaboraviti. Gospodin Guberina mi je potom ispričao svašta zanimljivog o svom rodnom gradu i o kući Jurja Dalmatinca u kojoj je stan našla umjetnička obitelj Guberina, pa i priču o netrpeljivosti Dalmatinca naspram slikara, stanara iste kuće, koja ga je nagnala kipara, da atelje preseli u dvorište vis-a-vis, kako neželjenog uljeza ne bi morao gledati dok stvara. Interesantna je priča o toj kući, a još zanimljivija ova životna, Guberinina. Zahvaljujem na oduzetom satu i kročim dalje, pored Sv. Krševana iz 14. stoljeća i Benediktinke iz obližnjeg poznatog samostana, koja me upućuje u obližnji katolički dom na predavanje ni manje ni više već “o putniku”. Ima naime u nas i prvo domaće društvo putnika.

Iste večeri me Srećko, vlasnik hostela u kojemu sam odsjela priupita – zašto domaćem putniku baš Šibenik kao cilj (čitatelj je primjetio, kako volim riječ putnik, u Pakistanu je napr. putnik uvijek dobrodošao)? Odgovaram jednostavno – a zašto ne? Potom me priupita, gde li sam bila tako rano izjutra na doručku (čitatelj mora znati, kako sam ranoranioc i nema mi ljepšeg od pogleda na Jadransko more u svitanje)? Opet mu uzvratim jednostavno - „Pa na pijaci, među svitom, gdje zaboga drugdje bila? A potom na marendi u Buffetu Penkala, kakve li krasne spize!“. Ništa me više nije pitao, jer su mu oči i lice uz čašu dobre domaće Plavine sve već izgovorile (za neke narode su oči vrata duše, mislim kako i ja u to vjerujem). A šta se tiče mora, u more mogu doista gledati satima, ništa mi više ne triba, dakle ima zasigurno nešto u onoj tvrdnji gospodina Guberine. Nego, vratimo se na čas glazbi, zapravo sam sve već rekla i nabrojala, više čitatelju niti ne treba kazati, a šta se tiče grada, krenite na put, kupite si vodić te najbolje navedeno istražite sami, u Šibeniku gotovo ništa ne možete „promašiti“. Grad je pozivnica putniku sam po sebi.

Izlazim iz hostela, na malom trgu tri dječaka, jedan me moli žvakaču gumu, a zauzvrat nudi cigaretu. Rado dijelim gumu i zahvaljujem na robnoj razmjeni uz ispriku, kako nisam pušać. Odlazim kući, još jedan tužan rastanak svjedoči o lijepom posjet „izgubljenom“ vremenskom krajobazu. Ne žalim za „izgubljenim“ vremenom, šta bi možda pomislili neki vrli svjetski putnici po Baliju, Japanu ili afričkoj đungli. Samo da mi ljubav života, more i zemlja ne ostanu izgubljeni.

Zakon „baluna“ i 100 godina Hajduka

 

Doživjeli smo i tih 100 godina, 100 godina poznatog nam hajdučkog baluna, kakvog su ga igrali i igraju od vremena „stare pjace“ pa do „Poljuda“. S 12. na 13. veljaču 2011. palili su se krijesovi i baklje, gorilo je i orilo Splitom i širom okolicom, neviđeni spektakl  svjetski priznatih razmjera, uistinu nam vatrene Torcide. Ma 'judi moji bilo je to nešto neviđeno, a pogotovo oku slučajnog prolaznika poput mene, iako mu je Split u srcu, pa tako i Hajduk na neki svojstveni, samo splitski, a njemu tako posebno drag način.

Zastave, baloni, slike i prilike našeg Hajduka vijorile su se sa svake bande-  'judi, dica, svi i sva,  uvijeni bojama svoga kluba priredili su priredbu samo „največima“ dostojnu , a koja je istovremeno zabezeknula meni svakog znanog, od splitske dijaspore preko zalutalog turistu, čitavu Hrvatsku, a ostatak svijeta ostao je doslovce začuđen, jer nije se mogao nagledati velebnih prizora splitsko-dalmatinskog krajobraza spomenutih dana.

Jest, bilo je to neviđeno! Bilo je tu i formalnih govora, sveta misa, pa predsjedništvo kluba, pa ugledni gosti, igrači, stadion, puni štekati, pa prijateljska utakmica, među pojedincima pomalo i konfužjona,  pisme na Rivi,  ića i pića  – ali nisu to zapravo bili oni, već ljubitelji hajdučke lopte od pamtivijeka, koji su uistinu odali počast svome klubu, na način koji bi čak i poznatu „na ričima okretnu“ trenersku legendu, barbu Luku Kaliternu, ostavili doslovce „bez riči“. Eto, tako je doista bilo, hvala ti Torcida!

Izmedju ostalog je HNK Split izveo fragmente Tijardoviće Kraljica lopte, vjerovatno prve operete skladane u svijetu, a posvećene nekom nogometnom klubu (iako neki izvori tvrde drukčije, a ne treba istim vjerovati). Opereta 'Kraljica lopte' Ive Tijardovića napisana je povodom Hajdukova 15. rođendana daleke 1926. godine (the operetta 'Queen of Ball'  by Ivo Tijardović was written for Hajduk's 15th anniversary in 1926).

Sukladno za kraj, koračnica Hajduku:

Hajdmo svi na igralište, Uživat ćemo igru svu.
To su riječi što se čuju, Kad dođe negdje Hajduk.
Gore bijeli, dolje plavi, Toj Hajduk.

Njihovo je rodno misto, Biser Split.

Svi su momci na broju, Ko po jednom su kroju.

Kad polete u jedan mah, Na tribini zastane dah,

Silan krik pak razbije muk, Kada pukne vam gol Hajduk.

http://exyufurka.mojblog.rs/p-zakon-baluna-i-100-godina-hajduka-/177354.html
http://www.gkmm.hr/kraljica_lopte.htmhttp://www.4shared.com/audio/prej_MwN/HNK_Zagreb_Mala_Floramye_Komp_.html

“Kalelarga moje radosti”

 

Povremenog, ali zato nimalo manje strastvenog putnika, pa tek onda možda i putopisca, poput mene (oprostite mi moj još pomalo klimav stil pisca početnika), uspio je doista „izazvati“ povijesni Zadar ili Diadora, Jader, Zara, Lader, Ladera, kako nekad sve nisu zvali taj mediteranski grad-poluotok, i to na nazovimo isto jednostavno dvoboj u pismu i glazbi.

Bilo je to dosta davno, kada sam posljednji puta prošla njegovim kantunom, kaletama i poznatim bedemom, koji opasava još od starih Rimljana preostali podsjetnik kao dio vele

bnog i doista posjetu vrijednim zadarskog staroga grada. Širokom ulicom, tako lijepo opjevanoj u pjesmi Meri Cetinić, a i Tomislava Ivčića, upravo istom tom Zadranima znanoj ulicom -  Kalelargom - uputih se dakle istražiti stari Zadar, neumorno preskakujući poneku arheološku iskopinu. Nisam niti mogla naslutiti kako ću se kasnije čak upustiti u izazov pisanja (iako teoretičar pisane riječi po struci, ali nikakav praktičar) te predstaviti sebe i grad nekom „naišlom“ čitatelju. Jader je uistinu prepun zaimljivih „ostavština“, malih „suvenira“ minulih vremena, a ujedno koljevka prvih staro-hrvatskih naselja iz ili od davnog nam stoljeća sedmog, kako nam opet upravo pjesma kaže (autor teksta nije Zadranim doduše, već rođeni Sinjanin, Dražen Žanko). Nailazim tako na kulturološku raznolikost zapanjujućih razmjera, a na tako skromnoj po veličini površini (194 km²). I zapravo nestručno oko usputnog posjetioca odmah zamjećuje nadahnjujuću raznolikost, pa se iako ljubitelj kulture, čak i mača tj. pera više ne boji i spremno ga se lača.

Spomenuto dakle upravo zapanjuje prolaznika. Poskakujići tako preko kamenih svjedoka nekih drugih vremena, po prvom ožujskom suncu odjednom shvatih kako su Zadar i pjesma (još jedna sitna strast autora) - pustimo sada na stranu kontekst glazbene Dalmacije - iako grad, kojeg ne „krasi“ niti jedan, recimo to tako poznati „Festival zabavne glazbe“, zapravo čudnovato povezani, a tako neprimjetno. Svi smo zapravo već čuli za tzv. „Donat festival“ ili kako se ista manifestacija formalno zove Glazbene večeri u Sv. Donatu.

Međutim kako može takva prigoda u tako velebnom prostoru pri javnom medijskom prostoru ostati tako nezamjećena? Jesam li i sama nešto propustila, doista neznam. Uistinu je impozantan ponuđeni repertoar ove glazbene prigode, a i popis izvođača - događaj je svakako vrijedan posjeta, a nikako nestvaran. Moram na ovom mjestu primjetit, kako se glazbena zbilja Hrvatske, upravo ljeti, na ugodan način obogatila, posebice u urbanim sredinama uz obalu. Šteta je jedino kako ista izvan turističke sezone pomalo nepravedno zamre.

Jeste li u sličnom kontekstu čuli za Vedrana Božića, po nekima jedan od najboljih hrvatskih gitarista zabavne glazbe, nekadašnjeg člana legendarne grupe Time, koji je svojevremeno čak od samog Hendriksa dobio ponudu suradnje (barem se tako pričalo po kuloarima)? Gospodin Božić je također Zadranin kao i Tomislav Ivčić, Djani Maršan ili Mladen Grdović, za one koji vole, nazovimo iste,  zabavnjake. Šetajući tako lijepom zadarskom Rivom od zgrade starog sveučilišta (opet moram na ovom mjestu napomenuti važan podatak, kako je prvo sveučilište na prostoru Hrvatske osnovano upravo u Zadru još daleke 1396. pod nazivom Universitas Studiorum Jadertina), kraj sve poznatijih Morskih orgulja i Pozdravu suncu sjetih se jedne druge „Rive“, naime one, koja je pjesmom "Rock Me" pobijedila 1989. u švicarskoj Lausanni na pjesmi Eurovizije.

Lijepa naša Jadera, kako li krasno svjetlucaš na ranom ožujskom suncu, pitam se koliko ljudi, Hrvata, Zadrana ovo sve zapravo zna. Ne treba zanemariti kada već govorimo o glazbenoj tradiciji Zadra i Udrugu Zadarske klape koja broji čak 32 članice-klape zadarskog područja, neke vrlo poznate, a sve kako bi promicala tradiciju nama tako znane klapske pjesme, štaviše jedinstvene u svijetu. Mogli bismo dakako reći, da je upravo ovo način kako se njeguje i cijeni baština tradicionalnog glazbenog izričaja. Postavljam opet protupitanje, koliko zapravo dobro poznajemo tradiciju klapskog pjevanja? Iskustvo mi govori, kako gosti Hrvatske i Dalmacije upravo cijene tradiciju hrvatskog tradicijskog glazbenog izričaja, i upravo ta spoznaja veseli neizmjerno.

U glazbenom kontekstu Zadra ne treba zaboraviti Hrvatsko narodno kazalište Zadar, osnovano 1783. kao kazališna kuća, a priča njegova djelovanja vraća se u povijest gotovo jedan cijeli milenij. Produkcija klasične glazbe ove zadarske kuće dakako također nije zanemariva. Smješteno gotovo na samoj sredini naše već spomenute Kalelarge nudi zavidan repertoar jazz koncerata, koncerata mladih zadarskih glazbenika te naposljetku Zadarskog komornog orkestra uz pokoja zanimljiva glazbena gostovanja.

Ovako nabrajati vjerojatno još mogu dugo, ali put me vodi dalje. Ljepote Zadra pojedinac si realno može približiti samo stvarnim posjetom, a sličnih primjera je doista mnogo. Zato uz prikladne stihove prepuštam čitatelje vlastoj intuiciji i potrazi za novim hrvatskim glazbenim izazovima.

“Ali vrime neumorno ide
i ja sad moran na drugu stranu poć,
da mi je sada sa mojom klapom
zapivat tiho za laku noć.”

 

Vinyl – nešto više od glazbe …

Neovisno koju knjigu tematskog sadržaja vezanog uz umjetničko stvaranje te dizajn omota glazbe na Vinylu uzmete dragi čtatalju u ruke, u moru istih, naslov će  nerijetko, bolje rečeno često sadržavati englesku riječ ART. Umjetnost je dakako ovdje tema, ali ne po pitanju glazbe snimljene na dotični nosač zvuka, već u odnosu na tzv. „ambalažu“ iste. Ljubitelji Vinyla složiti će se kako je upravo Cover Art neizostavan dio priče o Vinylu. Naime, ima nas koji kupujemo Vinyle ne samo isključivo radi glazbe, već radi omota. Image, slika, prikaz, dizajn, fotografija, artwork je ono šta nas osim glazbe privlači ka tim osebujnim vinylnim pločama raznih formata i tonskih zapisa. Ne radi se o  nekom novom trendu, strast za coverima dugovječna je i prisutna koliko i strast za Vinylima. Pasioniranim slušateljima glazbe drugih formata ovo će možda u krajnju ruku zvučati neobično, ako već radi ničega drugog onda zbog cijene - glazba nije jeftina, a trend povratka Vinyla na police trgovina to itekako dokazuje.

Naime suvremena izdanja glazbe na CD-u ili nekom elektroničkom komprimiranom formatu ne poznaju, a kupci istih ne poimaju na isti način ovu popratnu umjetničku komponentu tonskog zapisa. Razlog je dakako format. Jer doista, 12 inča omotano u pravilan kartonski četvrokut tvori lijepu plohu, treba je iskoristiti, iako su i manja izdanja singl-ploča nimalo manje zanimljiva. Jedan CD booklet jednostavno je neusporediv, tu nema dileme. Na ovom mjestu treba napomenuti kako je autor teksta veliki, ma absolutni fan Vinyla te je isti kao takav doduše subjektivan, ali barem nije neosnovan (zato ću i riječ Vinyl i dalje u tekstu pisati upravo velikim slovom).

Razlozi postojanja Cover Arta su mnogi i višestruki. Marketinški aspekt nije nevažan, ploču valja prodati, to svatko zna. Može se reći kako je prvotno upravo promiđba bila primaran cilj grafičke opreme nosača zvuka. Zatim je prepoznata i onaj možda važniji, ako ništa drugo snažniji element vizualnog djela glazbe, a to je nedvojbeno poruka, koju ona pored audio zapisa može prenjeti. Spoznaja ploče također kao vizualne poruke mijenja uvelike koncept produkcije ploča. Aktualne teme poput umjetnosti, problem identiteta, seks, droge, ego, stvarnost, bijeg od stvarnosti, politika, društvo, smrt, rock & roll kao životni koncept aktualizirale su se gotovo istovremeno na omotima glazbenog izričaja raznih žanrova određenog vremena. Sva bolja izdanja literature na istu temu upravo polaze od podjele po navedenim temama i navode kao primjere besmrtne covere legendi i evergreena glazbene povijesti, štaviše uspoređuju ih tematski po razobljima, prije nego žanrovski.

Znane su čitatelju teme, koje su zaokupljale primjerice 60-te, 70-te ili 80-te, pa stoga u detalje nećemo ulaziti, jer tema je neicrpna, gotovo never ending story, šta je meni kao ljubitelju iznimno drago. Budući da je primjera mnogo niti na ovoj se činjenici ne namjeravam zadržati dugo, istražite dakle sami, ali zato u prilogu barem nekoliko krasnih primjera is ex-Yu produkcije kao podsjetnik na neka stara, dobra vremena, a po pitanju  glazbene tvorevine svakako uz pokoju muzičku legendu (za više vidi autore/dizajner grafičke opreme poput Mirko Ilić, Ivan Ivezić, Igor Kordej). Samo nekoliko njih sam izdvojila na čast i slavu starih vremena i pokoje lijepe uspomene, ima tu pop-arta, nude covera, fotografije, svakodnevice, politike, osjećaja, reminiscencije, a i svega drugog pomalo.

Legendarne omote strane produkcije neću posebno navoditi niti isticati, oni služe općem prikazu veličine grafičke produkcije Cover Arta i gotovo su kao takvi već postali konstanta.

Ploči umjetnički prema tomu nema i neće biti kraja, ovaj osvrt međutim ostati će kratak. One koje je ovaj tekst uspio zaintrigirati, a među ostalim to je i autorova primarna nakana, neka potraže neko lijepo strano i po formatu prikladno izdanje o Cover Artu, s ilustracijama najbolje u  „prirodnoj veličini“ ili barem približno. Strana nažalost zato, jer domaćih nema ili još nema, to će pokazati vrijeme.