NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO (sloboda se ne prodaje ni za sve zlato – liberty is not to be sold for all the gold that is)
6. prosinca 1991. izjutra, Pavo Urban krenuo je sa svojim fotoaparatom na Placu (Stradun) - naime isti dan pamtimo po najjaćem granatiranju grada, onom navodno najgorem u povijesti istog od stoljeća 6-tog. Upravo je čudesno, kako je upravo taj dubrovački momak - učenik pomorske škole, fotograf samouk, hrvatski branitelj, dubrovački ratni izvjestitelj – uistinu čudesno odabrao ono pravo mjesto, smjestivši se uz istočni ulaz grada (Vrata od Ploča) te uzevši „u vizir“ fotoaparata Katedralu, Crkvu Sv. Vlahe, Orlandov stup i čitavi Stradun, podno starog Zvonika, a kako bi u samo 12 snimaka zabilježio za povijest jedno od priznato najvećih civilizacijskih razbojstava čovječanstva. Napali su njegov grad, i opet je upravo čudesno, kako je nakon tog niza od samo 12 snimaka, u gradu pod opsadom, podno znanih zidina, tik to mjesta gdje je stajao Pavo, odlučila udariti granata i tako skončati život ovog milog dubrovačkog sina, junaka, sa samo 23 godine. Toga je dana, Orlando, simbol slobode ove Republike, nakratko nestao iz grada, po prvi puta.
Niti potresi, niti Turci, niti kuga, a niti Mleci nisu uspjeli pobiti sinove dubrovačke – pisce , komediografe, znastvenike, trubadure, gospare– a ova jedna granata, prije sada točno 20 godina, na njoj svojstven nemilosrdan način , uzela je dostojanstvo ovom tragikomičnom junaku, u jednom posebnom gradu, a u kontekstu jedne čitave nacije – i tako uspjela potući doslovce jedan čitav narod – jer radi se zapravo o “našem gradu“. Brzina njegove restauracije također je čudesna, kao šta je čudesan pogled na stare zidine s gradske žičare – isti nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Danas se „rat“ u gradu gotovo više i „ne vidi“, ali zato brojne galerije i muzeji podsjećaju neprestance na ovaj dio surove gradske povijesti.
Hoće li grad isto tako čudesno preživjete „salve“ turista, tone fast-food ambalaže po drevnim ulica - to neznam – stare su, sada nevidljive zidine“istapecirane“ tendama i klima uređajima, a neki Amerikanci, valjda turisti, uvjereni su, kako se zapravo radi o hollywoodskim kulisama, pa se pitaju, gdje iste Dubrovčani na zimu pospreme ?! Šteta, Držić bi znao prozboriti o ovome pokoju razboritu. Adio moj Dubrovnik, ostavljam tvoj siječanjski samački Stradum Dubrovčanima na uživanje – navratit ću rado opet i popiti kavu u Libertini, tamo se nađe još pokoji pravi Trubadur, istovremeno se pitam, gdje su nestali ostali?
MIHO
Bogme imam smiješna oca!Kuću mi zatvori, ma ja, kad večeram
fengam poć leć gori; a ja ti omijeram
kako ću se kalat niz njeku funjestru.
i, kad podu svi spat, obučem se u pjastru;
čelatu na glavu, brokijer na bedru u čas
stavim, a rđavu ovu mčinu na pas
pak se niz konopac na ulicu kalam,
a mudri moj otac u odru mni da sam.
VLAHO
Smiješni su oci ovi ! Neće im se njekad
da su i oni bili svi lovci kako i mi sad,
ki noćno lovimo kako i jeji.
MIHO
Taki e' svijet !
(Marin Držić, Novela od stanca, prvi prizor)
 |
| ...all photographs by Tinti |
