Mesopust

U Samoboru - oko 1890 jedan je gospodin pod imenom Josip Kompare (1830. - 1911.)  osnovao skupinu maskiranih veseljaka, komedijaša, koji su si uzeli za zadatak, zabavljati Samoborce. Stvoren je tako karneval u Purgera!

karneval-poklade-mesopust-fasnik

Samoborski Fašnik 2012.

"Kakvo fašnik vreme ima, tak se ravna i korizma."
"Bedaki noriju saki dan a pametni samo na fašnik."

Splitske "ćakule" ili "Nima Splita do Splita"! 03.02.2012.



Marmotova ul.



Cure Na Rivi

Snjegović Plavac na Pjaci

Ante Tomić

Maslina

Katedrala iz Luxora

ST krovovi

Riva

Zlatna Vrata

Pjaca - Narodni trg

Ante Tomić

Nevera - Marmontova Poljana

Dođu, tako, vremena

kada pamet zašuti,

budala progovori,

a fukara se obogati.

I. Andrić

KAD ĆE TA TREĆA BURA

Sve tvrdnje o stanovnicima Dalmacije pokazale su se absolutno istinite –

uvjerih se osobno na licu mjesta – naime mene snijeg te 03. veljače nije zastašio - nije niti Splićane, barem se imao dobar razlog produžiti vikend. Istina je dakle ova:

• od svake izgovorene Dalmatinske tvrdnje treba oduzeti barem 30%, kao kad mijenjate €-e u HRK-e
• Splićani su najveći gentleman-i, koje sam ikad srela, ali ženama s njima svejedno nije lako
• "zlopamtila" su

• nikada nemojte zaprositi Splićanina, ako se BAŠ želite udati
• Splićanke su vrlo drage i lijepe žene, ali i pričljive
• stanovnici Splita imaju lošu gradsku upravu (jesu li si sami krivi?!)
• Dalmatici posebno vole svoju „dicu“
• isti su općenito vrlo inteligentni ljudi
• znaju „guštati“ u svakom pogledu
• nisu „lijeni“, ali ne vole puno raditi
• najbolji sportaši i novinari-pisci su Dalmatinci
• svi Dalmatinci vole snijeg i vrlo su gostoljubljivi
• neće te zaboraviti, dugo pamte
• žive u za mene najljepšem dijelu Hrvatske
• taj dio hrvatskog naroda je zapravo genijalan :

zato volim Dalmaciju, ali živjeti tamo, znači susresti se s puno paradoksa, a još više kompromisa.

03. veljača 2012.:

-         Riva od 100-te godišnjice Hajduka nije bila tako krcata

-         „grudala“ se na rivi

-         Splićani posjeduju najbolju zimsko-skijašku opremu, koju sam ikad vidjela

-         možda bi ubuduće komunalne službe trebalo bolje opremiti

-         nitko i ništa ne radi, radi elementarne nepogode, a kafići puni ljudi

-         počastili me čiovskim prstacima !?

-         upoznala super ekipu

-         „Palača“ zamrznuta, nitko ne čisti, svi kukaju

-         uglavnom je za sve kriv Gradonačelnik

-         sljedeći dan : trgovine polu-prazne, kaos u nastanku i dalje svi kukaju

-         ... uvijek ima dobrih ljudi

-         idem doma, nemam di potrošiti šolde

-         u vlaku fešta, grijanje ne radi, ekipa još bolja, kondukter „poludija“ s nama

Evo me Splite opet drugi misec!

 ... all photographs by Tinti

In love with Orlando – Zaljubljena u Orlanda

 

NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO (sloboda se ne prodaje ni za sve zlato – liberty is not to be sold for all the gold that is)

6. prosinca  1991. izjutra, Pavo Urban  krenuo je sa svojim fotoaparatom na Placu (Stradun) -  naime isti dan pamtimo po najjaćem granatiranju grada, onom navodno najgorem  u povijesti  istog od stoljeća 6-tog.  Upravo je čudesno, kako je upravo  taj dubrovački momak - učenik pomorske škole, fotograf samouk, hrvatski branitelj, dubrovački  ratni  izvjestitelj –  uistinu čudesno odabrao ono  pravo mjesto, smjestivši  se uz istočni ulaz grada (Vrata od Ploča) te uzevši „u vizir“  fotoaparata Katedralu, Crkvu Sv. Vlahe, Orlandov stup i čitavi Stradun, podno starog Zvonika, a kako bi u samo 12 snimaka zabilježio za povijest jedno od priznato najvećih civilizacijskih razbojstava  čovječanstva.  Napali su njegov grad,  i opet je  upravo čudesno, kako je nakon tog niza od samo 12 snimaka, u gradu pod opsadom,  podno znanih zidina, tik to mjesta gdje je stajao Pavo,  odlučila udariti granata i tako skončati život ovog milog dubrovačkog sina,  junaka,  sa samo 23 godine. Toga je dana, Orlando, simbol  slobode  ove Republike,  nakratko nestao iz grada, po prvi puta.

Niti potresi, niti Turci, niti kuga, a niti Mleci nisu uspjeli pobiti sinove dubrovačke – pisce , komediografe, znastvenike, trubadure,  gospare– a ova jedna granata, prije  sada točno 20 godina, na njoj svojstven nemilosrdan način ,  uzela je  dostojanstvo ovom tragikomičnom junaku, u jednom posebnom  gradu, a u kontekstu  jedne čitave nacije – i tako uspjela potući doslovce jedan čitav narod – jer radi se zapravo o “našem gradu“.  Brzina njegove restauracije također je čudesna, kao šta je čudesan pogled na stare zidine s gradske žičare – isti nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Danas se „rat“ u gradu gotovo više i „ne vidi“, ali zato brojne galerije i muzeji podsjećaju neprestance na ovaj dio surove gradske povijesti.

Hoće li grad isto tako čudesno preživjete „salve“ turista, tone fast-food ambalaže po drevnim ulica - to neznam  –  stare su, sada nevidljive zidine“istapecirane“  tendama i klima uređajima, a neki Amerikanci, valjda turisti,  uvjereni su,  kako  se zapravo radi o hollywoodskim kulisama, pa se pitaju, gdje iste Dubrovčani na zimu pospreme ?! Šteta, Držić bi znao prozboriti o ovome pokoju razboritu.  Adio moj Dubrovnik, ostavljam tvoj siječanjski  samački  Stradum Dubrovčanima na uživanje – navratit ću rado opet i popiti kavu u Libertini, tamo se nađe još pokoji pravi Trubadur, istovremeno se pitam,  gdje su nestali ostali?

 

MIHO 

Bogme imam smiješna oca!

Kuću mi zatvori, ma ja, kad večeram

fengam poć leć gori; a ja ti omijeram

kako ću se kalat niz njeku funjestru.

i, kad podu svi spat, obučem se u pjastru;

čelatu na glavu, brokijer na bedru u čas

stavim, a rđavu ovu mčinu na pas

 pak se niz konopac na ulicu kalam,

 a mudri moj otac u odru mni da sam.

VLAHO

Smiješni su oci ovi ! Neće im se njekad

 da su i oni bili svi lovci kako i mi sad,

ki noćno lovimo kako i jeji.

MIHO

Taki e' svijet !

(Marin Držić, Novela od stanca, prvi prizor)

pavourban

NB-studio

zod

muzeji_kultura

dubrovnikcablecar

mdc

marin

kazaliste

...all photographs by Tinti

The permanent Challange of Jewellery

anibasdesign

Sie liebt die permanente Herausforderung der Herstellung von Schmuck und dekorativen Gegenständen.

Sabina Kolonic wurde 1978 in Zagreb, Kroatien, geboren. Sie beschäftigt sich mit Design, Mode und Kunst seit jung auf. 2001 fängt sie mit der eigenen Fertigung von Schmuck an. 2008 absolviert sie die Schule für Design und Formung von modernen Schmuck (Škola za dizajn i oblikovanje suvremenog nakita) mit Akzent auf Materialien wie Metall und Email. 2011 absolviert sie einen intensieven Kurs der Gravierung in Firenz, Italien. Sabina lebt und  arbeitet in Zagreb unter dem Künstlernamen Anibas.

She loves the permanent challange of Jewelery-Making-Craftsmanship as well as that of decorative adornments. Sabina Kolonic was born in 1978 in Zagreb, Croatia. She does Design, Fashion and Art since early age. She starts her own production of jewelery in 2001. During 2008 she absolved the School for Design and Modern-Jewelery-Craftsmanship (Škola za dizajn i oblikovanje suvremenog nakita) with accent on materials as metal and enamel. In 2011 she attended an intense class for Engraving in Florence, Italy. Sabina lives and works in Zagreb under the artistic name Anibas.

klub-prijatelja-nakita.jewellery-friends-club

ovonijenakit.this_is_not_jewellery