Zanimljivosti povijesnog krajobraza nagnale su me na put, od šibenskog sve do zadarskog zaleđa. Čuvši najprije za Maškovića han, pa tek onda za mjesto Vrana kod Pakoštana gdje se isti nalazi, odoh pogledati taj navodno najzapadnije smješteni, a ipak očuvani spomenik islamske arhitekture na svijetu. Radi se o turskom konačišću, poprilično monumentalnom zdanju, opasan debelim zidinama, s pogledom na prekrasnu pustopoljinu koja se poput kakve ravne plohe širi prema Vranskom jezeru, izgrađenog negdje u prvoj polovici 17. st. (gradnja je koštala tadašnjih 16 tisuća reala i šest tisuća dukata, a navodno je na njemu dnevno radilo 500 radnika). Veliki vezir i kapudan, paša Jusuf Mašković (navodno rodom iz Pakoštana, iz obitelji Maškov) znao je odabrati pravo mjesto za svoj han, a kao nagradu za vjernost i prijateljstvo naspram sultanu Ibrahimu (jedinog živučeg nasljednika Murata IV). Naime Murat IV dao je pogubiti sve svoje potencijalne nasljednike osim ovoj jednog brata, kojeg je dao zatočiti u saraj, a naslijedio ga je nakon njegove smrti. Kako je Mašković dospio u sultanovu službu, a kasnije na čelo turske flote, nije sigurno. Priča se kako mu se neka baba smilovala i vidjevši ga bosa darovala mu opanke.
 |
| Han |
Cijela priča počinje međutim skoro dva stoljeća ranije, kada napuljski i titularni ugarsko-hrvatski kralj Ladislav Napuljski (11. veljače 1377. - 6. kolovoza 1414.) u borbi za prijestolje sa Žigmundom Luksemburškim godine 1409., poražen, sramotno prodaje Veneciji svoja dinastička prava nad Dalmacijom za svega 100 000 dukata. 1468. godine na ovo područje očekivano dolaze turski konjanici zvani akindžije (tur. akin = trčati), pljačkaši i grabežljivici, koji su imali za cilj pljačku kako stoke i dobara, tako i ljudi, a nikako trajno vojno osvajanje. Mletci međutim ove okolnosti nisu shvaćali ozbiljno pa je stotinjak tada uglavnom plaćenih vojnika u Vrani prešlo na tursku stranu. Kobna humanost Jusufova u konačnici ga je koštala glave. Proglašen izdajicom, sultan Ibrahim dade smaknuti donedavnog prijatelja i najvjernijeg slugu, šta je kasnije gorko požalio, a iza Maškovića ostade nedovršeni han. Srednjovjekovna Vranska utvrda svakako je vrijedna posjete, a godišnji ljetni Viteški turnir trebao bi doprinjeti kulturnoj obnovi ovog kraja. O ljepotama Vranskog jezera u neposrednom susjedstvu međutim ne treba puno govoriti. Naime opisati se ne da, samo gledati i pokoji trenutak spokoja pokušati zabilježiti fotoaparatom i zatočiti u sjećanje.
Cesta nas dalje vodi u Pakoštane, grad jednog generala. Istu tvrdnju naišao putnik ne može previdjeti, kao šta je i ljubav ka jednom nogometnom klubu u nažalost već odavno „prodanoj“ Dalmaciji više nego primjetna. Pakoštane se doimaju zanimljivo, odmoriti se svakako ovdje može, rekla bih „van ljetne turističke sezone“, obratite pažnju na melodijoznu zvonjavu crkvenog kampanela točno u podne! Zašto „van sezone“ - taj period posebno volim u posebice turističkim mjestima, jer se u to vrijeme može uživati u „lokalnim običajima“ lokalaca. Nedjeljna kava na osunčanim štekatima, pomalo čakulanje, ima u to doba zapravo svega, ali „pomalo“.
 |
Utvrda
|
 |
Jezero
|
 |
Pakoštane riva
|
 |
Pogled s rive
  |
Na kraju dana navratite u Zadar, obiđite Bife More, tamo kod gradske pijace, ma odmah iza ugla, blizu Sv. Stošije i slastičarnice Donat, a jesti možete primjerice izvrstan brodet od hobotnice, spravljen od ljupkih kuharica Dalmatinki i završiti dan izrekom: „Fala Van, bilo je jako lipo!“.
