„A šta bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu –
bila bi VEDRINA
Kristalna Kocka vedrine.“
Tin Ujević
Negdje u isto vrijeme dok je majstor Mestrović završavao svoj poznati mauzolej u Cavtatu, obitelj Petrinović, po povratku iz Amerike, naručuje kod poznatog lokalnog kipara, Ivana Rendića, obiteljsku grobnicu. Nezadovoljan izgledom ponuđene kripte na mjesnom groblju, Petrinović se obraća pismom majstoru Meštoviću. Meštrović mu također pismom otprilike ovako odgovara: "... tamo gdje radi majstor Rendić ja nemam šta tražiti!". Ivan Rendić drugoj obitelji gradi mauzolej, a Petrinović, valjda zbog nelagode, bira drugog lokalnog kipara za izradu danas poznatog mauzoleja na istom groblju. Znaš li čitatelju gdje se nalazimo ovaj puta? Mogu dodati još i ovo, druga polovica 19. stoljeća, Ivan Rendić, jedan od prvih hrvatskih akademskih kipara svjetskog glasa? Jest Dalmacija, znamo dakako kako su upravo ovdje niknuli najveći kipari naroda hrvatskog. Ivan Rendić nije niti rođen, a nije niti umro u Supetru, ali je po mnogočemu Bračanin i kao takvog ga smatraju njegovi otočani. Čak i poznati splitski pjesnik Jerolim Kavanjin (17. st.) vuče po materi korjene iz onog otočnog mista, šta štuje Sv. Ivana Krstitelja kao svoga, pa otuda naziv gradića s najstarijom turističkom tradicijom otoka, Sutivana ili Stivana, kako ga domaćin zove.
Bračani
Brač ili Broč kako se zove među lokalnim stanovništvom dobio je kažu ime po grčkom nazivu za jelena. Bračani su se slično pokazali više od domoljubnih, dakle gostoljubljivi i dostojabstveni naspram upravo domaćem gostu – upoznah mnoge, a od simpatične prodavačice cipela u jednoj od postojećih tri prodavaonica postola saznah, kako Bračanke imaju „velike noge“ pa se tako moj broj 36-37 teško nađe na policama! Nisam htjela uvrijediti komentarom, ali dopala mi se iskrenost lijepe Dalmatinke (jer doista su lijepe žene) s jednako lijepog otoka. I po tome su dišperani svitu.
Brač
Ono poznato maslinovo ulje nazivlja Brachia, šta se po 200 kn prodaje tek pola litre, nisam našla – našla sam samo uje i to vrhunsko, kao i famozni Plavac i izvrsnu lozovaču. Imala sam sreće te me Brač ugostio sezonskim trešnjama, koje izgledom i okusom pamtim jedino iz djetinstva. A poseban dar bilo je prezrelo stablo crvene murve, poznatijeg kao dud, koje me je „jedva“ dočekalo raskriljenih grana. Nisam znala gdje početi, na tlu ili na grani. Još jedno sjećanje na djetinstvo – taj okus lijepih uspomena na murvu pradjeda Vida i divlju trešnju na Trošmarskoj ograjici – a htjela sam zapravo samo vidjeti Rendićev kampanel u Ložišćima, navodno najveći u Dalmaciji. U posljednju tvrdnju pomalo sumnjam, a da je veličanstven, to svakako jest, kao i samo misto, koje se kaskadno spušta prema moru iako niti blizu vode. Ložišta mirno spavaju u prekrasnoj osami jedinstvene arhitekture, s jedinim i to solarnim semaforom na otoku, jer kale su mu doista preuske.
Ovce i kamen
Nema valjda u Hrvatskoj čovika, koji za ovaj kamen nije čuo – ima ga raznih faseta – a od onog šta ga zovu veseli, pomalo pjegavog, građena je washingtonska Bijela kuća, a i car Dioklecijan ga je znao cijeniti, kada je dao izgraditi svoju poznatu palaču upravo iz ovog kamena! Malo njih međutim zna, kako se upravo jedna od dviju zanatskih škola za obradu kamena u Europi nalazi upravo u bračkim Nerežišćima, uz Pučišća poznato po obradi kamena. I doista, mnoštvo radionica se prostire po okolnim proplancima katkad i surovog otoka. „Moj otac ima 3 radnika, ali su prijavljeni na minimalac. Ne ide više, a ljudi se nekako snalaze, bitni su šoldi, pa makar i na ruke!“ – mislim si kako ne treba kriviti oca dražesne recepcionarke, dipl. ekonomistice s plaćom od 3.500 kn neto i žalim istovremeno budućnost ovog dragocjenog zanata. Hoće li i njega nestati poput znanih ovaca ovog podneblja? Pitam se otkud sva ta janjetina po restoranima? „Moja nona prodaje svoj sir po 200 kn/kg – nije normalna!“ – opet će ljubazna recepcionarka. Čitatelju, nona ima 78 godina, 30 ovaca, nema mirovinu, a teško radi čitav život. Uz preostalih 5 nona na otoku, među rijetkima je koji još uvijek rade ovaj poznati ovčji sir duge tradicije. „Pozdravi nonu i neka ga tako skromno i dalje prodaje strancima – oni barem znaju šta kupuju, a meni je i 20 dkg dovoljno!“ – isti sam uzaludno tražila, a našla jedino onaj drniški.
More
Nema za mene nerođenog Dalmatinca ništa lipše od prizora kotrljajućeg vala i zvuka istog, kako udara o obalu, dajući tako još jednom na znanje, kako je moć prirode nenadmašna. Slušajući Sredozemno more tako svaku večer, kroz noć, kao štovatelj velikog plavetnila, pokazah mu respekt i osjetih sreću, šta ga je majka priroda upravo darovala nama. Po tome smo uistinu sretnici. A postoji i onaj tekst našeg Šibenčanina Jurasa koji kaže:
Samo moru virujen
More lići, more rane vida
Samo moru kažem sve
More sluša, pa me ispovida
...
Samo moru virujen
Samo more znade da te volim
Ima li još ?
Lokalni autobusni prijevoz krije svoje čari u nadasve zanimljivim čakulanjima domaćeg svita – svi svakog poznaju, pa čak i dica – jedino mi još nije jasno, kako se s tisuću kuna mjesečno živi, i to na otoku. Ulaze dva starca, ravno iz zasađenog polja češnjaka, a preplanula, već duboko izrezbarena koža ne skriva vonj najboljeg prirodnog lijeka protiv starosti. Strani turist mršti nos, ali ubrzo se privikava na čudnovati miris, jer smješak na licu spomenutih staraca je nenadmašan!
Moju omiljenu temu – glazbu – neću niti ovaj puta propustiti, možda s obzirom na pomalo ograničen repertoar otoka, tek malo zanemariti. Ima tu tijekom ljeta večeri klapske glazbe, raznih populističkih koncerata, nešto manje klasične glazbe te nešto šta se zove Dani urbane glazbe. A i nema tu zapravo puno toga za dodati, ne treba se ispričavati niti otok, rići same pisme sve su već odavno rekle:
Klapo moja, sve si riđa,
Sve nas život nosi ali srce žešće tuče
Šta su lica bliža, klapo moja, vrimenu prkosi
…
Klapo moja, sve si tiša
Ali tu si, stojiš
Potirati sa tog mista može samo kiša
Klapo moja vrimenu prkosi
Klapo moja bit će bolje
Pivaj viruj snima
Nestane li brod u moru, nerodi li poje
Držimo se, još nas uvik ima
Posjetih i Milnu, tražeći odmah spomenik dragom Tinu. I njegova je majka Jerolima rođena upravo u ovoj luci, ne bi li nam poslije podarila pjesnika, buntovnika. Zapazih ga odmah, iako neprimjetno stoji postrance među štekatima, okrunjen čuvenim šeširom i promatra. Pitam konobaricu u lokalnom kafiću o spomeniku pjesniku - ona je tu došla samo raditi, stvar joj je nepoznata - pitam se je li i Tin?
A znate li šta su zapravo Bracere? Istražite sami, posjetite Milnu, biti će to štovatelju tradicije lijepo iznenađenje.
